Jedna, jedina balada mog srca...

Sve će to, mili moj...

09.03.2017.

..

U ovom zahtjevnom, teškom svijetu koji izgleda kao da je obložen živom sa pojedinim nezahvaćenim dijelovima koje čuvaju kristali dobrote i ljubavi, inače rijetke pojave.. Sve je toliko materijalizovano, toliko oskrnavljeno.. Bojim se za našu ljubav, nas. Nekako idealniji život bi bio u nekom dalekom mjestu, samo nas dvoje.. Ugašeni kontakti sa spoljašnjim svijetom, istim svijetom koji nas je bezbroj puta doveo do ivice.. Tvoje ruke koje čuvaju moje, pogledi koji se prepliću kao i duše.. i jedna vječnost, koja je premala za sve osjećaje..

22.01.2017.

#

Kada više ni razum ne želi bez tebe..

20.01.2017.

##

Postoji nešto mnogo jače od svakog osjećaja, nešto što te vuče naprijed i kada te skoro u potpunosti guta bol i život.. Ljubav. Bezbroj puta opjevana u pjesmama, bezbroj puta tema mnogih romana, povod raznih događaja.. Nekada sam mislila da nije nešto što se ne može pobijediti, da je nešto čime se može upravljati. Moguće je sebe slagati ali zaista upravljati osjećajima, nije. Sanjam, jako često, kako te držim za ruku i pričam ti o raznim besmislicama ovog čudnog, teškog, nepredvidivog i nepouzdanog života ,dok primjećujem kako se naši damari ipak razlikuju, nečiji je brži.. Onda se vraćam u svoje misli i zahvaljujem Bogu što si tu ipak, zahvaljujem Bogu što mi te poslao u ovaj neponovljivi život.. I nacrtam sebi novi svijet čije su površine ukrašene tvojim osmjesima i tvojim zagrljajem, najsigurnijim mjestom u čitavom mom univerzumu..

17.01.2017.

...

Tačke više nisu u naslovima, već uveliko i u životu, i meni, i svačemu..

06.01.2017.

..

Prva šoljica kafe koja je ostala neispijena do dna, a još jedna tura munjevitih misli, oštrog bola koji udara u svaku tačku tijela i duše. Ruke svakako slabe postaše odjednom još slabije kako je povlačila linije malih mrežica na listu.. Mrežice se druže sa njom otkad se javlja nervoza i strah u njenim kostima, strah koji nije nazebao od hladnoće koja se javi blizu ovog srca umornog od bola. U snovima, u srcu koji se bori protiv svakog noža sudbine našle se jedne oči, našle se najdraže usne i ruke i čuvaju to srce.. da ne prestane da kuca, da ne odustane.. *Baš je čudno i pomalo zastrašujuće da većina mojih objava u naslovu ima tačke.

26.12.2016.

..

Godine...Imenica koja u množini pruža utjehu kao da je vrijeme lijek za sve. Lažnu utjehu. Koliko je moguće pružiti iskrenu, pravu utjehu za nešto što je u tvom srcu ostavilo dubok rez, ranu zaraženu bijesom i izgubljenim dijelovima tebe? Bol nikada neće otići, a mi se možemo zavaravati da on jenjava, da se utiša, ali to smo mi ; naviknemo se. Navikneš se na momente kada se osjećaš otuđeno i tupo, slomljeno do zadnjeg komadića i na razne varke kojima se služiš u momentima slabosti. Riječi su toliko slabe za bol koji te uzima, tako.. Sjećanje ponekada navrati i podsjeti me na one sunčane dane ispunjene maštanjima i odmorom. Dođu možda i bolji dani, sunčaniji, međutim.. dok tako uočavaš oko sebe shvatiš da nešto opet nedostaje. Neki dio tebe, za koji se krvavo boriš da vratiš.. a shvatiš baš da je nestao nedaleko od tebe. I zauvijek će ostati tamo. Možda i bolje, možda i gore ali nema prostora za analizu toga. Nije loše.. Kreneš dalje, pronađeš neke svoje načine da se smiriš, ali.. ipak ima dana kada si tup i otuđen jer razum ne može da pojmi da se tolika bol može nanijeti nekome tako bliskom..

25.12.2016.

..

Jeza obuzima svaki djelić mog bića pri pomisli o tvom mogućem odlasku, o raznim stvarima...I bol što sada nisam u tvom zagrljaju..

13.11.2016.

. . .

Demoni su stvarni. Ne vidimo ih, ali se borimo protiv onih unutrašnjih..

23.10.2016.

..

Sav taj prenos iz jednog raspoloženja u drugo, sav taj psihički uspon i sav taj psihički pad...drhtaj ruke iz čista mira, da podsjeti na nešto što znamo da neće biti.

23.10.2016.

Loše nam se piše..

Zašto je ljudskom rodu svojstveno da od svega napravi problem i da sve što je moguće što više iskomplikuje? Žalimo se kako je dosadno kad je jednostavno, kada se zakomplikuje, ili se bježi ili se gura pod tepih. Neodlučna bića, a ujedno i kukavice. Kakva je poenta glumiti da si hladan a u sebi umireš za tom osobom, kakva je poenta držati suze u sebi a one samo što same ne pobjegnu vani?
Naravno, ta druga strana će iskoristiti te osjećaje. Zašto dozvoljavaš da te osjećaje iskoristi? Poštuj ih. Ne krij, poštuj. Ako je prava osoba, ti osjećaji će biti nit koja će tkati vaše dane sve ljepšim bojama.. Zašto smo često naivni i pomislimo da su neke osobe dobre? Sami sebe kasnije krivimo.. Poštovanje i povjerenje se treba zaslužiti. Mi smo krivi ako to povjerenje pružamo tek tako... Nekako, najlakše je raditi po šablonu ; vodi se predrasudama ( ni slučajno da se usudiš da malo pogledaš okolo i pogledaš suštinu i da li je to baš tako ), gledaj kako ćeš ispasti 'frajer'..Gdje je hrabrost živjeti po svojim pravilima, gdje je hrabrost procijeniti ljude i u samom početku presjeći tamo gdje misliš da neće biti dobro? Gdje je hrabrost biti iskren.. Izgleda da na svijetu ima previše kukavica, čast onim hrabrima koji će, nadam se, svojim djelima i druge podstaći da se potrude.. i učine ovaj svijet makar malo ljepšim. Život je ionako prema svim svojim etapama težak, ali gledaj ti, čovječe, da ga još više otežaš..


Stariji postovi

<< 03/2017 >>
nedponutosricetpetsub
01020304
05060708091011
12131415161718
19202122232425
262728293031

>